Danas, 02. jula širom svijeta obilježava se Međunarodni dan sportskih novinara.
Ovaj dan slavi se kao uspomena na 02. juli 1924. godine, kada je u Parizu osnovano Svjetsko udruženje sportskih novinara (AIPS).
Za obilježavanje ovog datuma zaslužni su francuski novinar Frantz Reichel i belgijski Victor Boin koji su o tome raspravljali već 1920, tokom Olimpijskih igara u Antwerpenu, kada istorija OI bilježi prvo veće i organizovanije okupljanje sportskih novinara na jednome mjestu.
Mnogi će reći da je ovaj posao vrlo jednostavan i ‘lagan’, međutim to ni izbliza nije tako. Nekada je, bar u bivšoj Jugoslaviji bilo znatno manje sportskih novinara, pa je i sam kvalitet vrlo brzo znao isplivati na površinu. Danas ima mnogo sportskih novinara, no kakav je kvalitet?
O tome bi se dalo nadugo i naširoko rasporavljati, ali činjenica je u tome da i danas u svim zemljama regiona postoji veliki broj odličnih sportskih novinara.
Novinari mogu jako puno da utiču, na igrače, navijače, na gotovo sve segmente jedne sportske manifestacije.
U toku utakmice (fudbalske) navijači su dvanaesti igrač, no i mediji su taj ‘dvanaesti’ igrač u pripremi te utakmice i u stvaranju tog ambijenta.
Sportski radnici su zasigurno u većini slučajeva najvažniji i najbitniji segment, onaj krucijalni koji odrađuje ono i što se vidi i što se ne vidi.
”Novinari su jedni od prvih koji su shvatili da se od fudbala može lijepo živjeti”, rekao je jednom prilikom Ivica Osim.
Novinarski zanat se mora naučiti, jer novinarstvo je zanat koji ponekad može biti itekako opasan, ukoliko i sam novinar ne shvata da u nekom trenutku ta olovka sa kojom piše te redove može biti puno opasnija od same tinte.
Meni novinarstvo nije profesija da preživim ili od nje da živim, nego profesija za koju živim.
Kolege, neka je sa srećom!
