Stigao nam je najljepši i najradosniji hrišćanski praznik – Božić. Božić sa sobom nosi neku posebnu čar. Sve je veselo i razdragano i osjeća se ta praznična čarolija u vazduhu. Radovanje počinje onog trenutka kada se okiti jelka i kada se na nju stave ukrasi i lampice. To je prvi nagovještaj da su praznici na našem pragu. 

Božić je vrijeme ljubavi i mira. Vrijeme koje spaja i učvršćuje porodicu. Veže se za najljepše srpske vjerske običaje koji su se održali do danas. To je vrijeme kada slavimo rođenje Isusa Hrista, pružamo ljubav jedni drugima i izgovaramo lijepe i tople riječi. Prije Božića se posti, kako bi Božić dočekali mirne i čiste duše. Božić predstavlja neprocjenjivo vrijeme koje provodimo sa porodicom i bližnjima i svake godine je to novi i poseban događaj, iako je tradicija. Govori nam šta su to istinske i prave vrijednosti u životu, a da je materijalno sve potrošno, nevažno i prolazno i treba ostaviti po strani. U ovo vrijeme, čini se, da su ljudi rasterećeniji i bez brige, iako se problemi nisu riješili, ali taj duh Božića čini da se ljudi makar kratko osjećaju ljepše i bolje.

Božiću prethodi Badnje jutro, Badnji dan i Badnje veče. To je vrijeme kada sreći nema kraja. Kao što je krsna slava prepoznatljiv znak za Srbina i ima poseban značaj, tako je i Badnji dan naročita srpska običajna odlika. Kažu, da na Badnji dan treba jedni drugima da oprostimo, da se poštujemo i da se ne svađamo. Zato ga treba provesti u miru i harmoniji sa porodicom i bližnjima.

Prije, okupimo se u porodičnoj kući u selu Pađenima i zajedno sa đedom, babom, tatom, majkom, strikom, strinom, sestrom i rođacima radujemo se ovom prazniku. Sada je to malo drugačije, ali ipak čar ovog praznika ostala je ista. Još lješpi osjećaj doživljavamo ako padne snijeg; grudvamo se, pravimo Snješka Bijelića.

Badnje jutro počinje prije svitanja, gdje se po mraku ide usjeći najveći i najljepši badnjak koji je zagledan nekoliko dana ranije. Badnjak se treba posjeći iz tri zamaha sjekirom, posipa se kukuruzima i nosi kući gdje nađe svoje mjesto ispred vrata naše tople seoske kuće. Običaj je da muškarci iz kuće idu zajedno po badnjak uz flašu domaće rakije; loze i sa sjekirom u ruci. To uvijek prođe uz neke stare, tradicionalno, već ispričane priče, sa osmijesima na licu i srećom u srcu.

Nakon toga, najstariji sin, moj stric nosi badnjak kući, a na ulaznim vratima ga čeka majka, moja baba koja ga posipa kukuruzima, kraj ikone kači grančicu i čestita mu Badnji dan. Kuća se ukrasi bršljanom i grančicama badnjaka.

Nakon toga, slijedi pečenje janjeta, kod nas u Hercegovini kaže se i brav, u sušnici pored kuće. Đed svake godine posebno bira brava, soli i priprema da se peče na ražnju iznad tihe vatre, dok on sjedi pored, okreće ražanj, priča svoje priče i mota škiju. Naravno, tu su i stric i mi unučad, dok baba i strina prave posnu hranu; uglavnom to budu za doručak priganice sa domaćim džemom, za ručak riba i krompir salata i za večeru pita krompiruša. Pored toga, sprema se i hrana za Božić.

Brav se ispeče uglavnom do šest sati kada svi pređemo u kuću na porodičnu Badnju večeru. Nakon toga, muške glave kuće sa komšijama obilaze krugove od kuće do kuće i popije se koja čašica. U našem selu, gdje su svi Vukoji, ovaj praznik ima još veću čar, jer oko nas vidimo samo iskrena prijateljska lica.

Pjesma se ori čitav dan, a kod onoga koji je poslednji kod kojeg se dođe, tu se i zalomi. Uz čašicu rakije zapjevaju se i gange uz gusle koje, uglavnom, imaju mjesto u svim kućama našeg sela. Naveče se loži vatra i pali badnjak. I to je, takođe, posebna radost i ushićenje za sve nas.

Na božićno jutro ustajemo oko pola pet, dok je još mrak. Običaj je i da se zapuca. Kada siđemo, prvo se naziva dobro jutro đedu koji nas čeka u fotelji pored šporeta, pa onda svi nazivamo dobro jutro jedni drugima i nakon toga, kreće ceremonija. U kući je toplo, strina postavlja najukusniju Božićnu trpezu, a na stolu ispod ikone se nalazi zdjela ukrašena bršljanom, grančicama badnjaka, kukuruzima i u sredini se nalaze svijeće.

Svaka svijeća simbolizuje jednog ukućana i uvijek se stavi jedna više; za napredak. Svijeće pali domaćin. Nakon doručka svijeća se gasi hljebom namočenim u crveno vino; što simbolizuje tijelo i krv Hristovu. Na stolu se nalazi domaća strinina česnica, pečenica, pečenje, salate, kolači, naravno, sokovi, rakija i vino. Baba pravi cicvaru, u kojoj se, po običaju, ogledamo sestra i ja; što simbolizuje ljepotu. Baba stavlja cicvaru na sredinu stola, potom ide kađenje, čitanje molitve, pa čitanje slave. Završni čin molitvenog dijela je poklanjanje i čitanje očenaša i unakrsno dajemo vino jedni drugima i nazdravljamo Božiću.

Mirbožimo se; mir božiji, Hristos se rodi, vaistinu se rodi. Nakon toga, svi sjedamo za trpezu i običaj je da niko ne ustaje od stola, dok ne ustane baba i da nakon ustajanja nema povratka za sto. Cijela porodica se raduje i veselo priča, dok lomi česnicu i traži novčić. Svi jedva čekamo da vidimo ko će pronaći novčić, a onaj ko pronađe novčić čuva ga, jer je to znak njegove sreće i da će te godine imati para i da će mu godina biti rodna. Poslije dugog posta, mrsi se cicvarom; koja je tradicionalno jelo koje se pravi od kukuruznog brašna i domaćeg babinog sira i kajmaka. Obavezno se gleda i božićni jutarnji program. Kasnije, naš rođak dolazi nam kao polaznik. Tu ga svi dočekujemo sa spremnom trpezom i trticom na stolu; običaj je da je pojede cijelu, poklonom i punom šakom kukuruza, jer se uvijek takmičimo da li će on nas ili mi njega prvi zasuti kukuruzima. On dolazi, po običaju, sa velikom crvenom jabukom u koju zabada sitne pare i tu jabuku daje babi koja pare daje sestri i meni pola-pola, jer je običaj da to ide ženskoj djeci. Mirbožimo se.

Nakon toga, uzima vino i nazdravlja đedu, pa ide do šporeta, uzburkuje žar mašicama i govori: koliko iskrica toliko srećica, koliko varnica toliko parica itd. To se radi sa željom da u toj kući cijele godine bude zdravlja, sreće i berićeta. Nakon toga, dolaze i kumovi sa kojima proslavljamo ovaj najljepši praznik.

Ostatak dana provodimo zajedno, svi na okupu, popraćeni osmijehom, radošću, veseljem i Božićnom pjesmom. Tokom dana mirbožimo se sa svima koji dođu u kuću, sa svima koje sretnemo ili zovnemo. Taj dan prođe mnogo ljudi kroz našu kuću i svi uživamo u prazničnoj atmosferi.

Običaji u mojoj porodici potiču iz sela Pađeni, odakle smo rodom. 

Božićna trpeza treba da okupi porodicu, jer nema veće sreće od toga. Treba da se držimo svi zajedno, jer ćemo jedino tako savladati sve probleme i nevolje koje nas u životu budu zadesile. Zato se Božić i voli, jer je praznik ljubavi, okupljanja i opraštanja. Za moju porodicu i mene, Božić je poseban praznik, sa nestrpljenjem ga čekamo svake godine i izuzetno mu se radujemo. Po predanju; kakvi su Badnji dan i Božić, takva bude posle i cijela godina, a ja želim da, za razliku od prethodne, ova bude srećna i bolja i da smo svi živi i zdravi.

Pratite ”Micro mrežu”: