Dok sam tolio glad sendvičem što sam ga kupio u obližnjem fast fudu tik pred polazak voza na koji sam umalo zakasnio osjetih energiju pogleda djevojke u mom kupeu koja je sjedela nasuprot mene. Još uvjek zadihan od žurbe sa koferom polomljenih točkića ne obraćajući mnogo pažnje na putnike koji su sjedišta popunili prije mene smjestih se do prozora, jedino slobodno sjedište u kupeu.

Blagi osjećaj olakšanja me ispuni jer mi je omogućavalo naslon i sa bočne strane sa gratis pogledom na klance kroz koje smo trebali da otkližemo šinama sve do idućeg stajanja koje je bilo tek za tri sata po planu sa ekrana koji sam nazirao u hodniku kroz dodirima izmašćeno staklo kupea. Moja crijeva su vodila žustru raspravu koju je rasplamsavao miris još uvijek toplog sendviča sa kulenom i dosta pavlake, prvi griz sam progutao bez naročitog žvakanja iako sam u ustima osjetio samo hrskavo tijesto peciva halapljivo otkidajući gornji dio. 

Zaliznuvši jagodicu kažiprsta, gospodin do mene okrenu list novina koje je naslonio na prekrštena koljena, onako kako ih drže ljubitelji dnevne štampe prelistavajući novosti za koje se nisu pretjerano interesovali. Neka posebna, uočljivo bolesna ali ipak njegovana figura čovjeka u godinama. Njegov kašalj je bio suv i bolan zaključio sam iz grimasa koje su pratile uočljivu dugogogišnju bolest pred kojom izgleda gubi bitku.

Sat na njegovoj ruci je mlatarao oko zgloba sa narukvicom koja je bila namještena za zdravijeg čovjeka, kakav je on sigurno i bio prije nego što ga je pojela bolest u kojoj se sada davi od iskašljavanja. Dok sam grizao sendvič brže nego što bonton nalaže krajičkom oka pročitao sam naslov koji se odnosio na proteste koji su prethodnih dana glavna tema na svim medijima. Tad začuh nešto kao smijehuljak, tih toliko da je bio na granici sluha i intenzivan pogled uperen u mene, prešaltah brzinom zjenice ka izvoru te energije i tek tad sam primjetio u lepršavoj proljećnoj haljinici cvjetnog dezena kovrdžavu djevojku, koja mi je shvatih u tom kratkom pogledu sličnih godina. Nisam bio siguran da li sam ja bio povod njenog smijeha ali podozrivost mi donese misao da usporim sa žvakanjem. Možda sam izgledao smješno, možda mi se za brk zakačila neka mrva.

Pored želje da opet uputim pogled ka njoj počeo sam i da je prekorijevam, u sebi naravno, za nekulturno zurenje u mom pravcu. 

Starija gospođa koja je sjedela do nje je utonula u san čim je voz krenuo, na kariranu suknju ispod koje su se nazirala staračka koljena polegla je svoju torbicu koja priliči njenom izgledu i godinama a preko nje nepovjerljivo spustila šake. U mahagoni ofarbanu kosu udjenuta šnala sa brošem koja je na momente svjetlucala pod zracima sunca koji su upadali sa prozora isprekidano, ometani visokim četinarima koji su sačinjavali predeo kroz koji je voz hitao ka slijedećoj stanici.

Tek po neka stoljetna brvnara bi se nazirala duboko u šumi razbijajući monoton krajoalik preko kojeg se već krvavo crven zalazak sunca kroz prozor uvlačio u kupe. Zavladala je tišina koju je prekidao zvuk metala koji je šinama odzvanjao. Sokolovi su bili u povratku svojim gnijezdima nakon višečasovne potrage za prehranu svojih tića čineći suton prizorom za slikare romantičnog iskaza. Nad nama se raspršila slaba svjetlost plafonjerki ne ometajući ni one koji čitaju a ni one koje već san hvata pod ritmičnim prizvukom točkova koji su tupo kao mantra dopirali spolja.

Ona, zanesena nekom mišlju iz knjige koju je držala u rukama već neko vrijeme nije mjenjala položaj, blago naslonjena glavom na zaglavak sjedišta gledajući kroz prozor sa kojeg se više ništa nije naziralo osim zamućenog odsjaja unutrašnjosti, sad sam ja nju posmatrao tako radoznalo da je bilo očigledno. Silueta u koju se pretvorila davala je mističan dojam interesantne osobe.

Prizvuk spolja je svojom ritmikom skoro uspavao putnike koji su dijelili kupe sa mnom. Pomisao me odvede na to kako bi bio zgodan trenutak da potražim kafu u bifeu koji se nalazio niže niz vagon. Ponekad sam popiti kafu u smiraju dana za određen broj ljudi predstavlja duševnu satisfakciju. Lagano ustajući da prekomjernom bukom ne bih narušio molitvenu tišinu koja je u kupeu zavladala još jednom pogledah u njenom pravcu i ona mi iako sam bio siguran da je zaspala ipak odgovori pogledom i namignu mi u pravcu iz kojeg je dopirao miris kafe. 

”Ana, ja sam Ana Semjonova” izleti tiho iz njenih usta, pružila je svoju bijelu ruku prema meni da joj pomognem da ustane a sa strane odložila Ljermontova. U času se riješih zatečenosti za koju ne krijem da me preplavila u momentu i pružih joj svoju. 

”Ivan Gregorijevič, biće mi zadovoljstvo”.

Do bifea ja sam izbrojao tačno šezdeset dva koraka, ona je išla ispred mene kao da već poznaje sve prisutne u cipelicama podržavajući ritam točkova. 

Postoje naime takva vrsta žena koje se samo mogu sresti ali ne i imati. One nikad neće biti ničije iako mogu provesti čak i čitav život pored jednog muškarca. One ne bježe od flerta ukoliko on pretstavlja otkriće za obe strane. Flerta koji najčešće ne mora značiti ništa više od razmjene pogleda, eventualno razgovora.

Niko bolje ne razumije muškarca od takvih žena i baš zato što mogu duboko da proniknu u dušu muškarca one ostaju svoje. Ana je bila jedna od njih. Nije mi dugo trebalo da zaključim sopstvenu naivnost kojom sam se usmjerio ka njoj, mrak se ubrzo navukao preko prozora a ona, ona je već sve o meni znala.

Pratite ”Micro mrežu”: