Pola osam je izjutra, već je sparno. Semafor iznad šaltera prikazuje da je već 21ºC. Od sinoć me ne napušta neki osjećaj u grudima koji mi se ruga, znao sam mu uzrok i plašilo me da će da potraje. Preko puta stakla gospođa u već srednjim četrdesetim, izuzetno dotjerana, plave kose do ramena, diskretno našminkana i izraza neispavanog lica. Nervira je miš koji izgleda daje poslijednje trzaje.

– Dobar dan, kartu do Beograda molim! 

Ne upućuje mi pogled već ga zadržava na monitoru, rutina šalterskih radnika. 

– U jednom smjeru ili ćete povratnu?

– U jednom smjeru zamoliću, koliko je karta? 

– Imate u devet časova preko Rače, četrdeset jednu marku i pedeset feninga. 

Kupujem kartu iako je put duplo duži nego uobičajenom linijom na Bajakovo. Vadim novac iz novčanika kalkulišući koliko mi ostaje da nastavim put dalje, prokletsvo mojih putovanja je da sam svuda kretao u knap sa novcem, ni ovaj put nisam napravio iznimku. 

– Jel ima ovdje mjenjačnica, nisam je primjetio? 

– Šta vam treba?

– Sad me već pogledala očima staklenog izraza, kao da gleda kroz mene ,kao kad neko zadrži pogled na nebitnom predmetu dok misli hvataju galop kroz vrijeme. 

– Tri stotine maraka u eure i dvadeset u dinare. 

– Dajte, ja ću vam razmjeniti, izvolite kartu, peron osam. 

Sačekao sam još koliko je potrebno da novac pretvori u drugu valutu. 

Piša mi se, od kafe sigurno potvrđujem u sebi prekorijevajući se da se kafa ne pije prije dužeg sjedenja u busu za kojeg nisi siguran ima li toalet. U malenom pretincu za siću mog braon kožnog novčanika prstom razdvajam i tražim kovanice za toalet, ali njih sam odvojio za sendvič i vodu pomislih u sebi, u sekundi sam se bacio u potragu za nekim žbunom iza koga bih se olakšao. To naravno nije bila opcija jer je na stanici već bilo podosta naroda, niko od njih me vjerovatno nije ni doživio, odustao sam od toga kad sam vadeći telefon iz zadnjeg džepa napipao najveću konvertibilnu kovanu monetu. Biće ovdje i za dva sendviča smijem se sebi dok sam se već nalazio pred automatom za naplatu toaleta. 

Na peronu osam jedan mlađi par se strasno ljubio, muškarac je bio dosta veći od svoje drage i to mi bi smješno jer je bio u položaju koji je podsjećao na razgovor sa dispečerom, ona se izvila na vrh prstiju oko vrata mu svezala obe ruke. Crvenu kosu svezala u rep, sportski obučena, oko struka svezala adidas duksericu. Nakon što im je od poljupca nestalo daha začas predahnuše i u mimici njegovog lica spazih olakšanje od onog neugodnog položaja. 

– Nemoj tamo da mi švrljaš, znaš da ću ja sve saznati, dobaci mu ona. Pa kako sve i jedna kaže isto prolazi mi ironično kroz glavu. Ja sam naravno sve to čuo zbog fizičkog bliskog rastojanja, kofer sam spustio odmah do njegovog. 

Po odgovoru koji joj je uputio zaključih da je dečko prekaljen i da će je prevariti ukoliko večeras. Za tako nešto već sam razvio njuh, istreniranost mnogogodišnjim susretima sa ljudima raznih namjera, životom kakvim sam ja živio to si morao brzo savladati inače te čekala sudbina mlade zebre koji su lavovi već opkolili. 

Ona se umiri pod njegovim rečenicama u kojima joj se muški obraćao, spomenuo je kako osim nje njemu ne treba druga djevojka. Dečko spusti loptu, ide ti od ruke ali ako nastaviš desiće se neki izliv kanalizacije a ponajamanje mi treba da se ufekalisan pojavljujem pred ženama Beograda. Kao svaki muškarac osrednjeg samopouzdanja i poprilično održavanog izgleda još uvjek sam se smatrao poželjnim onim ženama za kojima se inače okrećem. Caka je u situaciji i vispreno pravovremeno dobacivanje će razbiti led i kod najzanosnijih žena. Mene je iskreno uvjek tajming zezao pa bih vrhunsku foru za tili čas pretvorio u jako neprijatnu situaciju. 

Jedna od takvih žena stajala je meni sa lijeve strane sa dječakom od ne više od sedam godina. Brineta, koketa, u samom pogledu se vidi da je razvedena. Njeno stajanje na peronu je bio svojevrsni tango ili salsa, plesala je pokretima duboko svjesna svog fizičkog izgleda dajući veću pažnju telefonu nego klincu umazanog sladoledom. Skakutao je oko klupe na kojoj su joj bila naslonjena dva ružičasa kofera. Mali mama ti je grom, dobacujem ja ali u sebi naravno. On nespretno poskoči na klupu te se spotaknu, spuštajući se da ga digne i očisti ja joj spazih tetovažu koja se preko donjeg dijela leđa spušta sigurno preko jednog od ona dva divna primjerka za koje sam ljepio poglede,diskretno naravno, vrlo oprezno ne ostavljajući utisak da me životinjski nagon kao svrab tjera da češem svoja čula. Kao kad jedete kikiriki, ko je ikad uzeo samo jednom? Posvetila mu se odsutno jer je razgovor na telefonu nastavila sa telefonom na ramenu glave pognute da ga pridrži. Nije bila znatno starija od mene, ne više od pet godina. 

– Ali Darko, nismo se tako dogovorili, što si kreten. 

Načuh ja kako iživciranog glasa jačeg tonaliteta obavlja neku žustru raspravu. Ne samo moju nego i pažnju nekolicine drugih prisutnih ona već privuče kako zanosnim izgledom tako i u par rečenica u kojima povisi ton. Reklo bi se svađa sa bivšim mužem i to nešto oko alimentacije. Visoki momak koji je do maloprije bio u ljubavnom zanosu dobaci nešto na račun njenog privlačenja pažnje, može malo tiše, izusti ali tako da ga ona nikako nije mogla čuti. Ja sam prosudio da je on to dobacio ne bi li svojoj dobro uvježbanoj priči vjernog muškarca doprinio to da njega to nervira smatrajući da tako treba i to sve pred njegovom djevojkom iako je kao što sam i sam nekoliko puta uputio duži pogled ka njenoj savršenoj zadnjici. On je čak pozicionirao svoju djevojku tako da ništa ne skonta a da može s vremena na vrije opet malo da virne. Njoj to naravno nije smetalo, štaviše hranila se pogledima ali opet nekako ne previše otvoreno i vulgarno. 

– Lazare sjedi molim te, vidiš da pričam. Lazar joj se okačio o torbicu išteći vjerovatno nešto iz nje. 

Mene onaj pritisak u grudima nikako za sve to vrijeme ni za sekund nije napustio. Ja sam ga potiskivao, kao kad zub boli samo da narvira. Kuda čovjek ide kada želi da promjeni život, kartu za kuda kupi? Plače mi se, imam još dvije cigarete u kutiji, gužvam i bacam održavajući obećanje da je to iza mene.

Osjećao sam se jednako kao ona zgužvana kutija i sve ove ljude posmatram da ne bih razmišljao o svom budućem koraku koji se morao platiti samo velikim podvigom na koji sam se odvažio a ne znam ima li snage u meni za njega. Onaj oblak u grudima mi se penje u grlo čim sam zakoračio u autobus pružajući šoferu kartu na cijepanje. Unutrašnjost je ispunjena miksom parfema od ranije prisutnih putnika. Zujanje klime i spiker sa radija koji pravi slagort za dva sata kvalitetnog muzičkog sadržaja.

Pod mojom miškom zajedno sa mnom uđe i knjiga pisca krivog za moje loše interpretirane rečenice kad bih vidio priliku da mogu da ih primjenim u razgovoru. Rezica je udjenuta između 123 . i 124. stranice što je otprilike trećina knige i to se vjerovatno neće mjenjati ni do Beograda uz svo moje optimistično raspoloženje za čitanje.

Očekujem poziv, bilo kakav, bilo čiji.

Mahnito prevlačim zaslon telefona, iza mene ostaje samo sjenka čovjeka koji više ne zna ko je na peronu osam.

Pratite ”Micro mrežu”: