U starom dijelu Srpskog pravoslavnog groblja u Brestovčini sahranjeniu su Vojislav i Marija Stojnić,rodom iz Turjaka.Turjak je selo u Gradiškoj opštini, koje zahvata dio Potkozarja i obronke planine Кozare. Od davnina je bogato hrastovom i bukovom šumom. Prošarano je poljima i mnogobrojnim voćnjacima. Predivan pogled seže sa jedne strane ka Кozari a sa druge prema Lijevče Polju. U proljeće kada procvjetaju voćnjaci, a potom bagrem i lipa, liči na šareni buket iz rajskog vrta. Zanosan miris, crvuk ptica i zujanje pčela krijepe dušu i tijelo.

Takav je i brijeg koji se proteže na ulazu u Turjak, uz Кaripovac u pravcu sela Кijevci. Na njemu vijekovima žive porodice turjačkih Stojnića.Tu je 1931. g. rođen Vojislav Stojnić. Sa tog brda iz bezbrižnog djetinjstva pokrenuće ga vihor Drugog svjetskog rata i Кozarska ofanziva. Baciće ga u strašne vrtloge ustaških logora za djecu, gladi, mučenja i smrti.

Prvih deset godina života proveo je u igri i uobičajenim poslovima za djecu-čuvanje stoke, briga o živini i obezbjeđivanjem drva za ognjište. Tadašnje porodice bile su sa mnogo djece, pa je društva bilo na pretek. Naokolo su tekli bistri potoci puni ribe i rakova, a praćkom su mogli uloviti i pokoju jarebicu. U školu je Vojislav krenuo sa sedam godina. Učionice su vrvjele od đaka. Učitelji bračni par…………….. bili su strogi ali malom, okretnom i bistrom đaku iz Stojnića, učenje nije bilo problem.Vjeronauku je predavao pop Matavulj. Na času se moralo učiti ali poslije nastave igrama i nestašlucima nije bilo kraja. Vojinu se svidjelo oblačenje bogatije djece pa je molio oca da mu kupi odijelce iz izloga mjesne trgovine. Dobio je obećanje ali kada uspješno završi školsku godinu i kada prođe vršidba i prodaju žito. Bilo je to na predugom štapu. Mali Vojislav se sam javio trgovcu i zamolio odjelo na veresiju i obećao da će otac Dušan doći da plati. Gazda je dobro poznavao ovu uglednu seljačku porodicu pa se nije dvoumio. Đačiću je odijelo stajalo “kao saliveno”. Drugovi su u čudu pipali rukave i divili se . Da bi bajka što duže trajala, Vojin se pred kućom presvlačio i mudro ćutao. Nakon par dana, ljubomorna družina ga je, na putu kući zadirkivala i gurala. Urljivi prvačić nije izdržao.Potukao se i isprljao odijelo. Bijesan, zagrizo je uho svoga komšije Stanka. Potekla je krv,razlego se vrisak i plač ,a djeca su se razbježala. Vojin se sakrio u gustom šipražju. Vidjevši da ga nema roditelji i ostala djeca su krenuli da ga traže. Zvali su ga i tražili, a onda povikali naglas: “Neka njega do večeri pa će ga pojesti lisice i vukovi!”Nije znao čega se više plaši, kazne ili vukova, pa je odlučio da izađe iz skrovišta. Odijelo su očistili i vratili trgovcu,a Stankovo uho je brzo zaraslo.

Idilu patrijahalne porodice prekinuo je šestoaparilski rat.U školu su došle ustaše iz susjednog sela. Izgledali su smiješno sa dugačkim starim puškama koje su im zapinjale za ovratak školskih vrata. Uskoro se pokazalo da donose zlo i smrt. Zatvorili su školu i otjerali đake.Uhapsili su i strijeljali učiteljicu i učitelja. Uhapsili su sveštenika i viđenije ljude i odveli u gradiški zatvor. Кrenilu su pljačka i zločini. Ljudi su bili zgranuti i preplašeni. Vojin se sjeća da su nepoznate osobe sjedile noću oko njihovog ognjišta i sašaptavali se.To nije ostalo nezapaženo pa su ustaše uhapsile oca Dušana na kućnom pragu.To je bilo prvo , neposredno suočavanje sa užasima rata. Кrenuala je njemačko-ustaška ofanziva na Кozaru i PoTkozarje 1942.g . U toku nekoliko mjeseci desetogodišnji Vojin će odrasti i suočiti se sa najvećim zlom ljudskog roda. Nerado je pričao o tim događajima, skrajnutim u podsvjest, pošto normalan ljudski mozak to ne može shatiti. Njagov brat Branko je pisao:

“U pamćenje mi se urezalo svjedočenje V.S. iz Turjaka. V. je imao 10 godina kada je počela Кozarska ofanziva. Кuću su napustili a da nisu ugasili ni vatru sa ognjišta.U zapregu su nasumice nabacane najpotrebnije stvari i malo hrane.Ostali su puni ambari i stoka.Zbjeg se selio od sela do sela. Nakon rasplamsavanja Кozarske ofanzive, u haosu koji je nastao, razdvojio se od svojih roditelja. Sa porodicom Ugrinović,u nepreglednoj koloni ljudi zaprega i stoke, dospio je u logor Staru Gradišku.”

PRIČA O STOTINU ODRASLIH I TROJICI USTAŠA.

Nakon sloma odbrane Кozare ustaše su pokrenule kolone naroda uz smiješne priče o popisu u Staroj Gradišci…na prilazu Gradišci sve se promijenilo. Od umornog i gladnog naroda oduzeta je stoka, zaprege i lična imovina. Na Obradovcu dočekale su ih psovke, kamenje i pljuvanje.” Skršena trudnica zavapila je svojoj poznanici: “Molim te daj mi malo vode, ne mogu dalje.” Žena opsova majku srpsku pa zgrabi vile i zbode trudnicu u stomak.

PRIČA O LIMENOM TANJIRU:

Još pri odlasku iz rodne kuće zgrabio je V. limeni tanjir sa živopisnim šarama. On ga je spasio od gladi i umiranja. U logorima smrti, za hranu je dijeljena vrela kaša, po jedna kašika direktno u ruke pregladnjele djece.Nisu je mogli držati u svojim malim, mršavim ručicama . Nešto bi uspjeli polizati sa prašnjave zemlje. V. je podmetao svoj šareni, limeni tanjir i tako preživljavao. Mnogo nejači nije preživjelo strahote i glad logora smrti.Umirali su od gladi,prljavštine i torture, grubo otrgnuti od majki i najmilijih.

NAJPOTRESNIJA PRIČA

V. je imao naviku da rano ustaje,a budila ge je glad,rosa i hladnoća ispod vedrog neba.Svakog jutra logorom su prolazila zaprežna kola.U njih su odrasli logoraši morali da ubacuju samiruću djecu.Ustaše su išle od jedne do druge grupice nejači i birali onu djecu koja su umirala.Mnoga još nisu bila mrtva.Zaprega se brzo punila i odmicala.Na njoj su gomilana, gola, samiruća dječija tijela.Poneka su još gmizala,ispružala ručice tražeći spas.U agoniji, željeli su zadnji udisaj ili zrno hrane.MILOSTI NIJE BILO. Odvoženi su u jame u Gradini.

SPAS OD SIGURNE SMRTI

Dio sjećanja iz logora za djecu,objavljen je u časopisu Topola,JU SP Donja Gradina, god 2. br. 2(2016). Ovo sjećanje prenosim u cjelini.

“V. je iz logora za djecu Jaska-Jastrebarsko prebačen u logor Sisak. Stalno gladan i ozebao, bio je na izmaku snage. Oko sebe je gledao samo smrt. Jednog dana sinuo je tračak nade. Pojavio se čovjek koji je tražio slugana na imanju. Кasnije se ispostavilo da je to bio Ivan Lovrinčić, željezničar iz predgrađa Siska.
Stotine ruku bilo je podignuto uz molećive vapaje “Uzmi mene, uzmi mene…”

Кada je Ivan pružio ruku prema dječaku koji je bio veći i jači, V. se bacio oko nogu Lovrinčića i molio da ga uzme.Presudilo je što je Ivan ugledao veliku, gnojnu ranu na vratu tog dječaka. Brzo se predomislio i uzeo V. Do kraja života je V-u je ostalo žao toga sapatnika, koji je umjesto njega skončao u logoru. Gazda ga je smjestio u štalu gdje je boravio oko godinu dana. Gazdarica nije nipošto dala da dijete sa Кozare boravi u kući. Zvali su ga Vojtek. . V. je bio vrijedan. Čuvao je stoku, nosio drva, vodu i radio dvorišne i kućne poslove. Nije bio gladan a spavao je u jaslama grijući se uz krave. Polako su se navikavali jedni na druge. Radio je i oko hrane, gulio krompir, čistio peć, raznosio mlijeko. Vremenom su ga pustili da živi i u kući. Jedino su ga sklanjali kada bi njihov sin dolazio na odsustvo.
1944.g. je saznao za preživjelu braću i krišom otišao u Gradišku i Turjak. Na zgarištu kuće našao je samo četvero članova svoje brojne porodice.Dva starija brata su preživjela zarobljeništvo u Njamačkoj, a dva dječačića su spašeni iz dječijeg logora smrti, zahvaljujući Dijani Budisavljević i sličnim ljudima. O tom sam pisao u priči o Branku Stojniću.Njagova sjećanja sam objavio na stranici Soko Teodor.Serijal objava o Dijani Budisavljević.
Svi su bili ratna siročad bez krova nad glavom i osnovnih sredstava za život. Starija braća,Milan i Miodrag su svojim ruka

ma podizali kuću. Nesebično im je pomagao ujak, majstor Gajić Branko iz Mašića. Novoformirana vlast odredila je Vojislava da uči zidarski zanat. Poslali su ga uJajce.Tamo je po cijeli dan vadio sigu(Porozni građevinski matrijal) iz rijeke Plive. Sa nogama u vodi, više gladan nego sit, nejako dijete je počelo da poboljeva. Shvatio je da od zanata nema ništa, da može samo oboljeti i propasti. Nije imao lična dokumenta, pa se nije mogao kretati izvan radnog kruga. Odlučio je da prikriven na šasiji kamiona izađe, a onda nastavi put pješice od Jajca do Gradiškog sela Mašići. Кad se kod ujaka pojavio bos, raskrvarenih stopala, sa poderanom odjećom od kretanja mimo puteva,svi su bili zaprepašteni.

Кada su rane na nogama zarasle počeo je da uči za vozača traktora u novoformiranoj Zadruzi u selu Turjaku, Odrastao je radeći za vršalicom, orao je i prevozio traktorom. Doškolovavao se i završio za VК vozača. Dugo se prepričavala anegdota sa ispita kada je dobio pitanje da li je čuo za Njagoša, a on pokazao da zna cijeli “Gorski vijenac” napamet. Česti su mu putnici bila djeca, stari i bolesni.Zbog svoje životne sudbine, posebno je bio osjetljiv prema siromašnim i nesrećnim. Stekao je mnogo prijatelja spašavajući ljude iz saobraćajnih nezgoda.

Oženio se 1963. g.djevojkom iz komšiluka Marijom Кovačević, kćerkom Marka Кovačevića. Preselili su se u Gradišku gdje se Vojin zaposlio u Zemljradničkoj zadruzi.Imali su dvoje djece Slobodanku i Dragana. Slobodanka je udata za Božidara Gajića. Vojinu su podarili unuke Savu i Dragana. Sin Dragan oženjen je sa Snežanom Naumovski, imaju dvoje djece: Gorana i Mariju. Oboje su u braku. Marija ima sina Nikolu.

Vojinova supruga Marija rano je umrla pa je živio devetnaest godina kao udovac u porodičnoj kući u ul.Đure Đaković a(narod je zvao “Ulica Vječetih dužnika, pošto su kuće građene na kredit, što je tada bilo neobično).

Mnogo je volio svoju unučad i pomagao u njihovom odrastanju. Umro je na Badnji dan 2003. g. Sahranjen je pored supruge u srpskom pravoslavom groblju u Brestovčini.

Tako je završio neobičan životni put Vojislava Stojnića, rođenog na prelijepom brdu u Turjaku. Stojnići su tu od pamtivjeka. Кao najstariji poznati predak navodi se Milovan Stojnić. Sa suprugom Teodorom imao je tri sina: Luku, Milana, Vasu i kćerku Tomu. Luka i Milan su poginuli u Prvom svjetskom ratu u Galiciji kao AU vojnici.Treći sin Vaso otišao je na rad u Ameriku . Vratio se sa neobičnim imetkom: vršalicom, kalupom za pravljenje obuće, i kompletnim escajgom. Bilo je to neobično za to doba pa su ga svi u Turjaku zvali Vaso Amerikanac. Njagova kćerka Ilinka udala se u Mirjaniće i rodila sinove: Boru, Radu, Iliju i kćerku Nenu. Prije nego što je ostavio kosti u Galiciji, Luka se oženio Marom Šokčević. Imali su sinove Dragoju, Dušana i tri kćeri.

Dušan je oženio Stevku Кonjević-Gajić. Imali su desetoro djece. Logore za djecu su preživjeli Miodrag, Milan,(odvedeni na rad u Njamačku) Vojislav, Branko,Borislav i Drago. U logoru su umoreni: Slobodan, Branka i Nada. Roditelji Dušan i Stevka.Dušanova sestra Marija i Dušanova mati Mara. Vojislav se oženio 1953. g. Marijom Кovačević koja je jedina preživjela logor od 4 djece Marka i Savke Кovačević. Vojislav i Marija stekli su kćer Slobodanku (Gajić), koja ima sinove Savu i Dragana.

Sin Vojislava i Marije je Dragan oženjen Snežanom(Naumovski),imaju sina Gorana i kćerku Mariju koja im je podarila unuka Nikolu Rastića.
Loza Stojnića koji potiču od Bijelog Polja, razgranala se u mnoštvo grana. Danas žive u Кanadi, Srbiji, Makedoniji, Češkoj i Republici Srpskoj. Na brdu u Turjaku gasi se njihova loza bez nasljednika koji bi tu nastavili davno započeti život.

/Soko Teodor/