Gužve, psovke, vika i glama. Fudbalska utakmica, borba bikova, stočna pijaca, ma kakvi. Granica u Gradišci je mjesto svih ovih zbivanja, a kako to izgleda iz ugla jednog Gradiščanina, predstavio je naš Nebojša Ristić.
Zapisi iz svakodnevice jednog namćora (osjetljivog na zvuke) – dan tristo tridesetosmi
Vrata raja
Ovo je direktan nastavak jučerašnjeg Zapisa u koji nisu mogle da stanu impresije o tome kako izgleda ulazak i izlazak iz najmilije nam otadžbine. Traumatično, eto kako.
Nevezano koji prelaz je u pitanju tamo će vas redovno dočekati nasmijana lica naših policajaca i carinika. Obavezno će vam poželiti dobar dan ili već neki odgovarajući dio dana. Ne znam pouzdano da li makar vlasnicima stranih pasoša kažu:”Dobrodošli u BiH!”, kad već očigledno ne mogu nama koji se i ne vraćamo s pjesmom staništu svom. Komšije iz Hrvatske su se dosjetile jadu pa su bar postavili značajan broj policajki da vam one budu prvi kontakt sa njihovom zemljom. Iako nisu uvijek nasmijane i to je bolje od naših mrguda koji vam jedino bude želju da ubacite u rikverc.
Jednom smo prilikom kolega i ja da bi izbjegli gužvu izabrali prelaz Gradina/Jasenovac. Tamo su nas, po običaju, our boys ispratili bez riječi, a onda smo pod istom nadstrešnicom došli do policajki koje su se toliko hihotale da sam morao da ih upitam u čemu je tajna. To da su toliko vesele za razliku od kolega timornjaka:”To Vam je gospon kaj smo Vam mi na lakim drogama!” Taman smo pomislili pa ovo je zemlja za nas, za svu našu decu, ali se namrgođeni carinik pobrinuo da se vratimo u realnost jer nam je preturio auto.
Godinama sam sedmično prelazio na istom prelazu gdje me jedan krmeljavi nijednom nije udostojio da mu čujem glas. Sve dok mi jednom, kad sam se vraćao u BiH, nije zatražio zeleni karton jer uopšte nije ni pogledao koje su tablice mog automobila, a one su pogađate, BiH. Ako, ako, bar sam se umirio da čovjek nije nijem jer je dotad koristio samo ruke i trzaje glave.
Kad sam jednog divnog nedeljnog popodneva nakon par sati čekanja došao na red da napustim Tropic, pardon Gradišku, makar je najveći natpis koji vas dočeka na ulazu onaj prvi pomenuti, desio mi se ugodan razgovor. Ne sa ćutologom, već sa jednim koji me je pomalo zbunio i zabrinuo. Naime, tražio mi je putni nalog, pa iako sam mu objasnio da je taj prestao biti obavezan za privatne kompanije, on je bio uporan. Pokušao sam da mu pokažem Službeni glasnik BiH u kojem je to i pisalo, ali je on to otklonio tvrdnjom da je on važeći za BiH, ali ne i za taj prelaz koji je valjda ex-territorio, šta li? “Ja mogu da vas vratim na začelje kolone pa ćete imati vremena da razmislite ko je u pravu.”
A nekad, lagano, uz stepenice pa na most, šetnjica do restorana sa najboljim palačinkama ever. I onda kad me krenu razuvjeravati da nam nije bilo dobro. Nek je ovo dobro…
Comments are closed