Art Bootcamp je okupio 15 mladih umjetnika iz BiH koji su tri dana proveli u eksperimentisanju, kreativnom istraživanju, učenju, druženju i stvaranju jedne nove jedinstvene priče. Funky Guerrilla je pružilia priliku odabranim učesnicima Art Bootcamp-a da njihovi radovi postanu dio jedinstvene kolekcije našeg domaćeg brenda, a koji kao i ranije imaju važnu poruku upućenu svim našim sugrađanima a i šire.

Studentkinja Engleskog jezika i književnosti iz Tuzle, Maja Tešić jedna je od učesnika Art Bootcamp-a koji je održan u Gradišci od 15. 03. do 17. 03. 2019.  Ona nam je pisala o tome kako je doživjela iskustvo učešća na trodnevnom umjetničkom kampu. Inspirativana povratna informacija od Maje, nagnala nas je da je prenesemo i široj javnosti. Ovakve riječi su od velike važnosti za nas, jer su dokaz uspješnosti jednog projekta i motivacija za dalji rad. Majine riječi Vam prenosimo u potpunosti.

“Razlozi da se prijavim na ovaj projekat su bili mnogobrojni, kao i strahovi. Ne živim u sredini koja je podsticajna za nesmetano razvijanje umjetničkih kompetencija, nemam puno prijatelja koji se bave umjetnošću i mnogo moga vremena proguta stres vezan za fakultetske obaveze i svakodnevni život. Ponekad imam osjećaj da moja kreativnost stagnira zbog uskraćenih mogućnosti da je ispoljim kao i zbog okruženja koje na maštovitost često zna gledati kao na bolest, nešto djetinjasto i nešto što treba iskorijeniti. U takvoj atmosferi veoma je teško raditi na sebi i sticati nova znanja i vještine, pogotovo ako ne postoji konstruktivna kritika, savjet i podrška.

Ovaj program sam vidjela kao priliku da učestvujem  u nečemu do čega mi je stalo, da se povežem sa istomišljenicima i sa njima izgradim Funky priču, naučim nešto novo, čujem neki savjet, tuđa iskustva i izazove. To je bio jedinstven način da se motivišem da i dalje budem svoja i razvijam svoju ličnost i vještine, te da ne odustanem od svojih ideja i ne izgubim vjeru u sebe. Ovaj kamp mi se činio kao idealan način da steknem nova poznanstva, upoznam Gradišku i možda otkrijem neki novi dio sebe.  Na kamp sam došla sa malom dozom straha, što zbog stidljivosti koju nije lako prevazići, što zbog osjećaja da neću biti zadovoljna svojim doprinosom radionici i aktivnostima. Ti strahovi su nestali prvim valom prijatne atmosfere i mojom željom da drugima pružim sve od sebe.

Uticaj ovakvih radionica na mlade je pozitivan i to na jedinstven način, jer pruža iskustvo kao i novi i bolji pogled na određene probleme. Mi nemamo mnogo prilika da putujemo i upoznajemo ljude iz različitih krajeva, pogotovo onih koji imaju iste interese, tako da je veoma lako ići kroz život vjerujući samo u ono što nas razdvaja, a ne u ono što nam je zajedničko. Takođe je bitno da jedan grad, mjesto ili grupa dobije lice, da upoznamo neku osobu koja je dio te demografske slike, jer to stvara bliskost, to stvara određeno mjesto u našem srcu. Tada nam je stalo do toga grada, do budućnosti te zajednice i pravednosti prema toj grupi. Mislim da je bitno da ne izgubimo vjeru u to da možemo nešto da postignemo zajedno, kao dio grupe ali jednako posebni i svoji.

Ako bih trebala izdvojiti jednu najbitniju lekciju koju sam naučila na ovom kampu, rekla bih da sam naučila da smo u stanju postići ono što nam se u početku čini nemogućim.  Petnaest ljudi je napravilo 16 ilustracija, dakle različiti radovi su na kraju postali jedan. Naučila sam da je lako izgraditi povezanost, da se brzo uči uz druge i da prijatno okruženje utiče na pozitivnu promjenu, rast i razvoj. Imala sam priliku vidjeti šta znači raditi na poboljšanju društva, vjerovati u domaće brendove i osloniti se na mlade talente. Na kraju mogu samo reći da smo zaista svi bili jednaki, iskreni i susretljivi. Radili smo zajedno i nismo se bojali biti svoji.“