-Napiši nešto aktuelno, a lijepo, nešto zdravo, optimistično i pozitivno. Neka bude i malo romantično, ali ne patetično, onako… ma znaš već… možeš li to?

-Da si me pitala početkom sedmice, morao bih dobro da razmislim. Ali danas, danas o tome već priča cijeli grad.

Nije trebalo da budeš kvalitetan muzičar, filmski reditelj, profesor književnosti, uspješan ili propali pjesnik, umjetnik ili kvaziumjetnik bilo koje vrste (mada je još bolje ako si bilo šta od toga), nije trebalo da budeš ni akademik, ni student, ni učenik, obrazovan ili neobrazovan, sasvim svejedno. Bilo je dovoljno samo da budeš tu, u Kulturnom centru, u našoj Gradišci, nekog 16. maja, tamo oko pola osam (koji minut kasnije zbog velikog broja zainteresovanih) i da se samo prepustiš i uživaš tih nešto više od dva sata, mada ih nisi ni osjetio, čak i ako si stajao, jer si bio hipnotisan, zaveden onim što si vidio, kao i svi mi koji smo, uprkos svemu, sačuvali taj prokleti, dječiji osjećaj za dobro i lijepo. Samo da znaš, vidio sam kako si na početku bio sumnjičav, potom pun strepnje da li će uspjeti, zatim onaj koji ne trepće, na kraju onaj koji je oduševljen onim što vidi. Vidio sam kako aplaudiraš (i imao si čemu), vidio sam te u toku ovacija i skoro si plakao od sreće (s punim pravom) i još jednom kada su se upalila svjetla, nisi skidao osmijeh (s razlogom), potom si izašao neupadljivo, onako kako uvijek radiš. Izabrao si najduži put do kuće kako bi što duže sam sa sobom vrtio „repeat“, vraćao scene koje si zapamtio, sabirao utiske. Kada si ušao u kuću onako neprirodno nasmijan, neobično srećan, pitali su šta ti je, a ti si samo rekao „VEČE GIMNAZIJALACA“, kao da to sve objašnjava, i produžio niz hodnik.

Veče gimnazijalaca? Dvije riječi? Sasvim dovoljno onima koji su bili tu, apsolutno nedovoljnoonima koji nisu. Kada bi se malo potrudio uspio bi nekako da objasniš humanitarni karakter manifestacije, i plemenitu ideju da se obezbijede odlasci na ekskurziju svima,  i rasprodate karte, i prepun KC, i ljude koji su stajali, i aplauze i ovacije. Kada bi se baš potrudio djelimično bi dočarao i taj rok, i EKV, i Ganse (uz „znaš kako su razvalili“), ubacio koju repliku („čet’ri sata čamim čekajući“), poneko opšte mjesto („u po(la) noći morate znati…“), spomenuo izvođenje planetarno popularnog „Shallow“ ili „Try“ (uz „sjećaš se Pink i onog lika, e pa isto tako“), eksperimente sa kiseonikom (uz „bilo je vatre“) i naravno Simonova (uz „gospode, kako djevojka recituje“). Nastavio bi još malo o sadržaju, kreativnosti, uvježbanosti, spoju tradicionalnog i modernog, odnosu učenik-profesor (uz „eh da je tako bilo u našoj generaciji“, a bilo je samo smo zaboravili), dodao kako je bilo gotovo potpuno profesionalno, kako su osmislili program kao da to rade po stoti put i… ne bi bilo dovoljno, ni blizu.

Jer, kako objasniti toliko talenta na jednom mjestu, kako objasniti usklađenost, energiju, ljepotu? Kako objasniti način na koji su prenijeli emociju, kako objasnitiuzbuđenost, sve te poglede, skrivene i neskrivene simpatije, dodire, klimanja glavom u znak podrške i ono „možeš ti to“, potom zagrljaje, povezanost, euforiju, zajedništvo? Jednostavno je trebalo da budeš tu, da osjetiš, da doživiš.

Reći će ti nešto o tome fotografikoji su iz nemogućih uglova hvatali kadrove, roditelji koji su zaboravili na poslovne obaveze, starija braća i sestre na ispitne rokove, ponosni profesori jer su eto baš njima predavali. Reći ćeš i sam kako si umjesto zavjereničkog šaputanja: „ovo ti je sin onih dvoje…“ i „ona je ćerka onog…“ čuo rečenice: „ovaj mali će upisati režiju“ i „ovo troje, svi su odlični“ i „ovaj će biti pravi šmeker, a ona je rođena za glumu“ i bićeš ponosan na svoj grad, na te mlade ljude, na klince, na djecu.

Reći ćeš i kako se uz mladost obično vezuju greške, neke nezrele, ishitrene odluke (i to je prirodno), kako se mladošću obično pravdaju sve naše ludosti i neumjerenosti (i to je sasvim normalno), ali ta ista mladost (baš ova koju si vidio neku noć), zaključićeš,i dalje nosi ovaj grad, i dalje priča lijepe priče i čini da bar na dva sata svi budemo (ponovo) mladi.

Zato, trebalo je da budeš tu i dobro je da si bio tu. Dođi i sljedeće godine. Ostani (zuvijek) mlad!