U lirskoj narodnoj pesmi “Srpska đevojka”, koju je zapisao Vuk Karadžić, opevane su fizičke i duhovne lepote srpske devojke Milice, njezino lijepo lice i tijelo, srdačnost i ljupkost. O Milici i njenom izgledu nam govori mladić koji je zaslužio svoj iznimni ljepotom duge tri godine koji pokušavaju da joj uhvati pogled u njenim crnim očima vidi šta ona osjeća.

Evo kakva je bila Milica:

Pjesma počine opis Miličinog lijepog bijelog lica i dugih crnih trepavica, tako dugih da joj prekrivaju crvene jagodice. Ispod trepavica se kriju crne oči, ali mladić nema priliku da ih vidi, jer ih Milica svojim trepavicama krije. Ovaj opis Miličinog spoljašnjeg izgleda je samo povod da se skrene pažnja na njezinu duhovnu osobnost i ljepotu njene duše koje se više cijenila od lepote njenog lica.

Mladić je želio da sagleda svoje uši koje su stalno držale svoje oči koje su žuč sakrivene trepavicama jer joj je pogled oboren ka zemlji samo da bi otkrio što ona misli o njemu i da ga je primijetila među drugim momčinom. Zato saziva kolo nadajući se da će ga Milica pogledati i otkriti mu svoje misli. Ali, čak i među drugim djevojkama, Milica ne mijenja svoje ponašanje. Ona i dalje gleda u zemlju i krije svoje oči, čak i tenucima kada munje nebo zaparaju.

Dok su druge djevojke iznenade podižu pogled ka nebu i potpuno otkrivaju i lice i pogled, Milica i dalje gleda u zelenu travu. Ovakvo Miličino drži je neuobičajeno i neshvatljivo i druge djevojke ga objašnjavaju ili kao ludost ili kao preveliku mudrost. Jedna ne zna da ono što samo pokazuje osobinu Miličine ličnosti, da je mirna i staložena osoba koja u svakom trenutku zna što treba da učini, osoba koju ne prijeti munja na nebu neće iznenaditi.

Ovo su unutrašnje osobine koje su krasile Milicu:

Miličina fizička lepota je bila velika, ali je još veća njena unutrašnja duševna ljepota.

Bila je skromna, smjerna i stidljiva djevojka, mirna i staložena u svakom trenutku.

Podsjetimo se i stihova ove narodne lirske pjesme:

SRPSKA ĐEVOJKA

U Milice duge trepavice,

prekriti joj rumenu jagodicu,

jagodice i bijelo uši;

ja je gledah tri godine dana,

ne mogah joj oči sagledati,

crne oči na bijelo uši,

već sakupih kolo đevojaka,

iu kolu Milicu đevojku,

ne bih li joj oči sagledao.

Kada kolo na travi igraše,

bješe vedro, pa se naoblači,

po oblaku zasjevše munje,

sve djevojke k nebu pogledaše,

al ne gleda Milica đevojka,

već preda se u zelenu travu.

Djevojke joj tiho govoriše:

– Oj Milice, naša drugarice!

Il ‘si luda, il’ odveć mudra?

Te sve gledaš u zelenu travu,

ne gledaš s nama u oblake,

đe se munje viju po oblaku. “

Al govori Milica đevojka:

Nit ‘sam luda, nit’ odviše mudra,

nit ‘sam vila, da zbijam oblake,

već đevojka da gledam preda se. “