Tamjan i kađenje su ustvari dva pojma: materija i radnja. I jedno i drugo je u našoj svijestii vezano za molitvu bilo da je u crkvi ili u našem domu. Miris tamjana je nekome ugodan a nekome ne. Ovaj miris često posjeća na crkvu, na mistiku, na razne crkvene obrede koji neki vole a neki ne. No neka se zna da je tamjan u velikoj upotrebi još od najstarijih vremena kako u judejskom bogosluženju tako i u raznim ostalim kultovima. Ova materija potiče iz Indije i iz afričkih zemalja.

Tamjan je aromatična smola koja se dobiva iz drveta Boswellia koje raste diljem Azije i Afrike.Većini nas je poznat iz crkvenih obreda kađenja koje se obavlja tako da se komadić bijele aromatične smole stavi na žeravicu. Tamjan je jedan od najstarijih mirisa. Njime se trgovalo još prije 5000 godina na Arabijskom poluotoku i u sjevernoj Africi, gdje je bio vrijedan poput zlata. Put tamjana koji vodi od južne Arabije do Sredozemlja jedan je od najstarijih trgovačkih putova na svijetu. Zbog svojih svojstava u Egiptu je korišten za balzamiranje mumija. Tamjan se od davnina koristi u obredima rimokatoličke i pravoslavne crkve zbog vjerovanja da tjera zle duhove. Tamjan ima svoju primjenu ne samo u aromaterapiji, kozmetici, masaži i religijskom obredima, već Još u starom zavjetu se govori o njegovoj pripremi i o njegovom korišćenju u bogoslužbene svrhe. U starom svijetu ovaj materijal je zbog svoje rijetkosti bio veoma skupocjen.

U Hrišćanstvu tamjan se takođe preuzima za bogoslužbene radnje. Tri mudraca su novorođenom Bogomladencu Hristu zajedno sa zlatom i smirnom prinijeli i tamjan na dar. Kada se tamjan topi na žeravici, dižu se kolutovi bijelog dima ugodnog mirisa i šire se po hramu ili domu, što simbolizuje naše molitve koje želimo da predamo i uzdignemo Bogu kao prijatni miris duše.

U početku su hrišćani izbjegavali kađenje baš zbog toga što se koristio i u drugim religijama a naročito mnogobošci u svojim kultovima. Za vrijeme gonjenja crkve, Hrišćani su često bili primoravani da prinose tamjan idolima što je bilo doživljeno i ravno odricanju od Hrista i odpadanje od hrišćanske vjere. Tek kasnije po prestanku gonjenja crkve ovo se ustručavanje od kađenja izgubilo.

Mnogi su skloni da kađenje u našoj hrišćanskoj crkvi tumače kao čisto preuzimanje ili imitiranje iz mnogobožačkih i drugih nehrišćanskih kultova i kultura. No ovo uvođenje ima biblijskog osnova. U knjizi proroka Malahije piše da će se u Mesijanska vremena prinositi Bogu čista žrtva i kadilo.

Ovde se pod kadom podrazumeva upotreba tamjana. U Novom Zavjetu, pak, u Jovanovom Otkrovenju se o upotrebi tamjana govori kao «žrtvi istinitom Bogu». Kađenjem vjernih primaju se njihove molitve a ujedno se i nevidljivo osvećuju kakav je i miris tamjana.

Tamjan se može koristiti na svakom mjestu baš onako kako se i molitva pruža Bogu svuda i uvijek. No kađenje i upotreba tamjana je samo spoljašnji događaj i pratnja onoga što se u našim dušama događa, radnja koja osvještava naše unutrašnje molitveno stanje a nikako obred sam po sebi dovoljan. Hrišćanin jednostavno osjeća potrebu da sva njegova čula, koja mu je Bog dao, učestvuju u proslavljanju Boga. Oko gleda ikonu, uho sluša molitvu i pojanje, jezik je aktivan u svetom pričešću, a čulo mirisa osjeća miris tamjana. Zato, kod kuće upalite tamjan ili sa briketom ili ako nemate briketa stavite na aluminijumsku foliju i upaljenu ringlu, i uz molitvu osveštajte svoj život i prostor.