Nebo, zemlja i more daju ovom zemaljskom raju harmoniju muzike i božije duhovnosti. Atonskas gora pa svakako i Hilandar na njoj ne predstavlja samo bastion pravoslavlja. Gora atonska je najvažnija kolijevka kulture, kao i mjesto gdje čovjek spoznaje svu veličinu i slavu stvarateljstva, trajanja i vječnosti. Nisu bez tazloga ovu goru nazvali gorom „svetaca“.

U suton kada je iznad manastirskog kompleksa počeo da ćarlija blag povjetarac koji je dolazio negdje sa juga oglasiše se klepala kojim jedan mladi monah  obavještava da je vrijeme za večernju molitvu. I do tada mirno dvorište oko crkve oživje. Sa svih strana su u crkvu pristizali smjerni monasi, i ulazeći u crkvu ljubili kameni  štok vrata na desnoj strani ulaza. Ugledajući se na njih i ja i moja družina učinismo isto i krsteći se uđusmo u pripratu crkve te počesmo da ljubimo ikone i da im se klanjamo idući od jedne do druge sve do oltra koji nas ponovo začudi svojim sjajem i ljepotom. Otpoče večernja  liturgija, monasi su se smjenjivali u čitanju molitava a mi vijernici povremeno sjedili na masivnim klupama oko zidova, pa  ustajali klanjali se i krstili pa onda opet sjedali i smjerno slušali molitvu koja nas je umirivala i davala neki osjećaj blaženstva. Nisam osjetio kako prolazi vrjeme molitve i posvećenost njoj su me obuzele i bio sam nekako ko bestjelesan  samo sam u svojoj nutrini osjećao neku do tada nedoživljenu lakoću i blagost koja mi je dražila sva osjetila.Nekoliko puta sveštenik u blistavoj odori okadi nas miomirisom tamjana, koji je opet bio jedinstven onaj miris što si sva osjetila obuzme. Kada napokon dođoh sebi začudi se kako nisam osjećao prolaznost vremena, sve mi je izgledalo prelijepo i kratko je trajala a ustvari prošlo je gotovo dva sata od početka molitve. Zapalismo svijeće pridarujući ih svojim najmilijim kod naših kuća i čekasmo da tanke svijeće voštanice izgore diveći se njihovom titravom plamu koji duše naše grije.

Po izlasku jedan monah nam priđe i saopšti da sada sledi zajednička večera u trpezariji će se okupiti svi koji su bili na liturgiji. Polako kako šio gotovo nikada u našem svijetu kojem živimo bez larve, priče, žurbe i guranja uđusmo u veliku prelijepo ikonopisanu blagovaonicu gdje je već na stolovima bila servirana večera.Jedan monah sa specijalno napravljenog postolja već je čitao iz Svetog pima a jedan nas smještao da posjedamo:B lago i tigo jedva čujno  reče nam da sjednemo jedan do drugog  i da jedemo ali i slušamo  čitanje iz Svetog pisma. O  hvalim te gospode kako mi je sve to godilo i koliko je u moju dušu ulijevalo neku nedoživljenu ljepotu.A večera monaška, gustra krem čorba od bundeve sa kuvanom pšenicom ili nekom drugom žitaricom, salata od krastavca sa povlakom, i mirisni domaći kruh crni naravno sa mnogo sjemenki u sebi. Na stolu je i hladna voda, crno vino u bokalima,m čaše so, biber , sirće i maslinovo ulje.Ima nečeg prelipog a meni neobjašnjivog u tim zajedničkim objedima u manstirima kada se svi okupe oko „trpeze ljubavi“ kako se to obično zove.

Slušajući prekrasno čitanje iz Svetog pisma jeli smo ćuteći i bez kuckanja escajgom kao da nas je prožimao strah da svojoim nepažnjom ne povrijedimo ovaj mir i ljepotu koja će siguran sam zauvijek ostati u sjećanju kao jedan vrlo dragi impresivan trenutak.Iako sam mnogo puta bio poslužen jelom u raznim manastirima kojih sam na desetine posjetio ova večera mi se dojmi kao nešto iznad svega do tada doživljenog.Zavrešismo večeru oglasi se zvono koje objavi njen završetak  pa  iguman manastira očtia omolitvu i počesmo opet uz savršenu tišinu i red napuštati blagovaonicu za koju mi rekoše da je stara 9oo godina a koju je poslednji požar oštetio i sledi njezina rekonstrukcija.Hilanda r je 2004 godine zahvatio katastrofalni požar pa od tada sve do danas stottinjak radnika iz Srbije radi na sanaciji velike štete a do dana današnjeg je po nekoj gruboj procjeni rekonstruisano i obnovljeno tek 35 odsto objekata.

Za trpezarijskim stolom vidjeh jedno drago i poznato lice prijatelja monaha kojeg poznajem dok je bio  iskušenik na jednom od Skadarskih manastira. Obradovamo se jedan drugom. Pitao je je kako mi je porodica jer je jednom prilkom bio moj gost , bio je to dan kada je otac Jovan Ćulibrik nekadašnji nastojnik Skadarskih manastira ustoličen za vladiku  Pakračko – slavonskog-. Interesovlao ga je idem li i posjećujem li mnastire na Skadarskom jezeru kako su monasi i monahinje  koje zna, a on sam je bio radostan, pun neke ispunjenosti koja je izlazila iz svake rijeći kretnje i pogleda. Obradovao sam ga vijestima da su svi hvaleći gospodu dobro i da se  na jezeru obnavlja još jedan manastir koji je bio zapušten 6 vijekova. moj prijatelj sse jako se obradovao vijesti da je osnovan manstir u Jasenovcu u kojem smo uoči ustoličenje vladike Jovana uz prisustvo i patrajha našeg Irineja prisustvovali večednjem bogosluženju. A na vijest da je  i igumanija Serafima i sestre došle u Jasenovac iz manastira Beška  pokaza veliku radost jer sve te sestra zna od iskušeništva na Skadarskom jezeru.    Poslije smo dva sata pričali u ljepoti večeri , dok su oko nas pjevale ptice a tišina i mirisi rastinja dušu blažili.

Sa dolaskom  noći onako blage i tople sve se smiri , samo vjetrić kao da se pojača pa njegovo ćarlijanje postade primjetnije. I monasi i gosti se povukoše u svoje spavaonice, pa nad manastirskim kompleksom zavlada mir koji mi omogući da razmišljam o ljudima, monasima, pa i vladarima koji su ovdje već devet vijekova provodili živote moleći se gospodu , u neimaštini, samoći , borbi sa silama demonskim koje mora da ih iskušavaju i snazi kojom su im odolijevali i odolijevaju i sada i ovo koje smo danas slušali na liturgiji i sa kojima smo podijelili njihov monaški obrok.

Mladi Rastko Nemanjiću odkud da baš  ti po Gospoovo j promisli iz udobnosti roditeljskog doma i nasledstva dođeš ovdje i postaneš monah Sava, kasnije i otac ti dođe zamonaši se postade Sveti Simeun Mirotočivi pa gradište ovo svetište na ponos svome narodu. Sa takvim razmišljasni sam zaspio usnio  i neprekidno do poziva na molitvu u 3, i 30 ujutro slatko snio.

Nisam očekivao da će gotovo svi gosti i normalno veliki broj monaha doći u ranu zoru na bogosluženje  koje potraja do početka jutarnje liturgije. Pred kraj molitve monasi nama gostima podijeliše po nekoliko listova gusto kucanih imena bolesnih, bezdjetnih,  čija se imena u Hiandaru kako nam rekoše čitanju 40 dana moleći gospoda za njihovo zdravlje. Ja svoj spisak pročitah  sa posvećenost, dodajući u sebi imena svojih prijatelja , poznanika , porodice, sunarodnika i cijelog mog pravoslavnog +roda kao i svih ljudi dobre volje, moleći se za njihovo zdravlje.

Poslije gotovo četiri sata jutarnje molitve i  liturgije opet nas pozvaše na doručak, gdje se ponavljala ona ljepota protokola koji se ovdje poštuje devet vijekova. Na stotu je bilo servirano za svakoga ko u ovu trpezariju uđe kajgana, dobar komad tvdrog i ukusnog sira, masline, ulje, vino i voda. Jedosmo u miru gospodnjem, opet slušajući čitanje iz svetog pisma i opet osjetih onu blagost koja mi je jako prijala. Po završetku doručka odemo da posjetimo manstirsku vinariju koja je u  podrumu jednog od onih objekata koji još nisu sanirani ali ogromna burad sa vinom su još tu Sa nama u vinariju ušeose i neki rusi probasno roze vino pohlavišmo ga jer to zaista i zaslužuje i zahvalivši se podrumari i gospodu izađosmo u topak majski dan jer je gotovo bilo vrijeme da krećemo kombijem do luke jovanjica a odatle do manastira Svetog Pantelejmona koji je i najveći manastir na Svetoj gori.Dok se maš minibus penjao uz streanu udaljući se od Hilandara svi su ćutali valjda emocije savladaju pa na kapiji grla se gomilaju riječi koje ćeš kasnije dok te uzbuđenje mine moći izreći.

U sebi sam ponavljao neku samo meni poznatu molitvu zahvaljujuće se Gospodu što me je udostojio da  posjetim i svojim očima vidim najveće pravoslavno svetilište koje skoro hiljadu godina svjetli i bdije nad pravoslavljem.